Bit posvete je, skladno posvetnoj molitvi, svjesno i potpuno odricanje od grijeha, napasti zla i đavla te neopozivo darivanje Srcu Marijinu i po njemu Srcu Isusovu kao odgovor na njihovu ljubav. S tom se posvetom svjesno obnavlja i produbljuje krsna posveta Bogu. Njome se osvježavaju milosti koje smo primili na svetom krštenju.

Zašto govorimo o Isusovu i Marijinu "Srcu"

Najprije zato jer o Isusovu i Marijinu Srcu govore odluke crkvenog učiteljstva i crkvena liturgija (blagdan Srca Isusova i spomen Srca Marijina).

Isus i Marija se tako, također, predstavljaju u osobnim objavama (npr. sv. Margareti Alacoque, sv. Katarini Labouré, fatimskim vidiocima i sv. Faustini Kowalskoj). Temelj za to postoji već u Svetom pismu.

U Svetom pismu i u svakodnevnom govoru 'srce' je osobno središte čovjeka i simbol njegove ljubavi.

Kad govorimo o Isusovu i Marijinu Srcu, mislimo na Isusa i Mariju pod vidom njihova nutarnjeg života i njihove ljubavi prema nebeskom Ocu, te prema nama ljudima.

Čovječanstvo danas više nego ikada treba Božju dobrotu, ljubav i milosrđe. Posvetom Isusovu i Marijinu Srcu, te životom po toj posveti, postajemo dionicima te Božje dobrote, ljubavi i milosrđa.

Iskazivanjem svoje ljubavi Isus i Marija žele nas dovesti k nesebičnoj ljubavi prema Bogu i prema bližnjemu, što je bit svetosti na koju smo svi pozvani. Budući da nas ljube, žele spasiti čovječanstvo koje se je izgubilo. O tome nam govore i fatimske poruke. Potrebno je vjerovati u Isusovu i Marijinu ljubav, njima se povjeriti i potpuno predati. Ta ljubav obnovit će naša srca i počet ćemo razmišljati, govoriti, raditi i ljubiti kao njih dvoje.

Isus je sv. Margaretu Alacoque uvjerio da će svaki mlaki kršćanin, ako počne častiti Srce Isusovo i ako mu se posveti, postati revan i brzo dospjeti do velike savršenosti.

Zašto istodobna posveta obama Srcima

Do sada je bio običaj posebna posveta Srcu Isusovu, a posebna posveta Srcu Marijinu. Svaka od tih posveta postigla je svoj vrhunac u papinoj posveti sveopće Crkve i cijeloga svijeta.

Papa Leon XIII. je godine 1899. cijelu Crkvu i cijeli svijet posvetio Presvetom Srcu Isusovu, papa Pio XII. je godine 1942. posvetio čitav svijet Bezgrješnom Srcu Marijinu, a papa Ivan Pavao II. je takvu posvetu Marijinu Bezgrješnom Srcu izvršio godine 1984. i godine 2000.

Isus i Marija pripadaju zajedno. Zato se oboma zajedno posvećujemo i predajemo.

U litanijama Srcu Isusovu molimo:

«Srce Isusovo, u krilu Djevice Majke od Duha Svetoga sazdano.»

Djelovanjem Duha Svetoga Isus je kao čovjek s ljudskim srcem bio oblikovan u tijelu Djevice Marije. Oba su Srca već od početka bila čudesno ujedinjena.

Marijino je Srce prvo počastilo Srce Isusovo i najdublje je razumjelo dubinu njegove ljubavi.

Ona je kao odgojiteljica oblikovala Srce svoga Sina.

Kad je Srce Isusovo bilo probodeno vojničkim kopljem na križu, i Marijino je Srce probodeno mačem boli. U Isusovu Srcu odsjaj je Srca njegove Majke.

U Crkvi se čašćenje Srca Marijina razvijalo usporedo s čašćenjem Srca Isusova. Spomen Marijina Bezgrješnog Srca odmah je iza blagdana Presvetoga Srca Isusova, što ukazuje na njihovu tijesnu povezanost.

Kod sva tri ukazanja anđela u Fatimi godine 1916. anđeo mira je zajedno sa Srcem Isusovim spomenuo i Srce Marijino. Gdje je Sin, tu je također i Majka!

Kod drugog ukazanja Djevice Marije u Fatimi, 13. lipnja 1917., Lucija je primila životnu zadaću da širi čašćenje Marijina Bezgrješnog Srca, u kojem je spasenje čovječanstva. Čašćenje Srca Isusova već tada je bilo snažno vrjednovano.

Bit posvete

• Bit posvete je, skladno posvetnoj molitvi, svjesno i potpuno odricanje od grijeha, napasti zla i đavla te neopozivo darivanje Srcu Marijinu i po njemu Srcu Isusovu kao odgovor na njihovu ljubav. S tom se posvetom svjesno obnavlja i produbljuje krsna posveta Bogu. Njome se osvježavaju milosti koje smo primili na svetom krštenju.

Svi smo Isusovi, jer je On naš Stvoritelj i Otkupitelj. Po svetom krštenju mi kršćani još smo više njegovi. Pripadnost Isusu moramo potvrditi i uvijek je ponovno potvrđivati svojom osobnom odlukom za Isusa. To se na odličan način događa kod dobro pripremljene posvete Srcu Isusovu.

Nismo samo Isusovi, već smo također i Marijini, budući da je Ona naša duhovna Majka. Tko se predaje Srcu Marijinu, ona ga predaje Srcu Isusovu. Ona je najkraći put k Isusu, posrednica i zagovornica kod njega.

Vrijedi pravilo sv. Ljudevita Grigniona Montfortskog: Po Mariji k Isusu!

U potpunom se smislu možemo posvetiti samo Bogu, zato također Isusu, koji nije samo pravi čovjek, već je također i pravi Bog. Djevici Mariji posvećujemo se u širem (analognom) značenju te riječi, pa u suglasnosti s novijim uputama Apostolske Stolice radije koristimo izraze 'predanje', 'poklon'.

Posvetom po Mariji Isusu predajemo:

• svoju dušu i tijelo,
• duhovni napredak,
• svoje molitve,
• žrtve i dobra djela,
• svoje sakrivene duhovne bojeve,
• nastojanje za čistoću duše,
• različite križeve,
• zdravstveno stanje,
• svoju obitelj,
• znance i prijatelje,
• svoje zvanje i
• materijalna dobra.

U nama počinje novi život, oblikovan po Isusovu i Marijinu Srcu.

• Ako se svjesno darujemo Isusovu i Marijinu Srcu, i njih se dvoje nama daruju na novi način. Radi se o zavjetu dviju ljubavi.

• Kad se darujemo Isusu i Mariji, njihovi smo. Njih će se dvoje brinuti o nama kao o svom vlasništvu.

Život iz posvete

Posveta nije jednokratni čin. Svojim je životom svaki dan potvrđujemo i obnavljamo.

U litanijama Srca Isusova Srce Isusovo nazivamo "žarko ognjište ljubav", te "dobrote i ljubavi puno".

Uz njegovo Srce naše srce može ponovno zasjati ljubavlju, ispunivši se dobrotom i ljubavlju, čeznuti prema svetosti i nesebičnoj ljubavi.

Čovjeka samo ljubav može potaknuti na nesebičnu ljubav.

Sv. Margareta Marija Alacoque je napisala:

«Čini mi se da nema kraćeg puta da dospijemo do savršenstva i da nema sigurnijeg sredstva za spasenje, nego li je posveta Božjem Srcu.»

Svetica je više puta izjavila:

«Mislim da na vječne muke ne će biti osuđen nitko tko časti Srce Isusovo i njemu se posveti.»

Posveta nas usmjerava na ljubav prema bližnjemu. Naš je apostolat najprije apostolat molitve i žrtve, te uzornog kršćanskog života, u ispunjavanju Božjih i crkvenih zapovijedi.

Molit ćemo za porast kraljevstva Božjega u dušama. Na tu ćemo nakanu na sebe također primiti odricanja i žrtve.

Prije svega, svaki dan ćemo dragovoljno nositi svoj križ te tako davati zadovoljštinu Isusovu i Marijinu Srcu, za svoje i grijehe cijeloga čovječanstva.